Amanita muscaria, crvena muhara, otrovna

Etimologija: Epitet muscaria  potječe  od latinskog  muscarius = koji se odnosi na muhe.

Klobuk je širok 7-25 (30) cm prvo kuglast, zatim poluloptast postupno se širi postaje konveksan, a zatim spljošten s često udubljenim središtem. Svijetlo crven, narančasto crven, tamno crven, viskozan po vlažnom vremenu, prekriven bijelim, izdignutim, koncentričnim piramidalnim bradavicama (ostaci općeg vela) koje vremenom nestaju.

Listići odmaknuti od stručka, bijeli, uz prisustvo lamelula.  Bijeli ili žućkasti; slobodni, prilično su gusti, pomiješani su s kraćim, široki su do 1 cm i na oba kraja suženi. Spore: Eliptične, 8-12 x 5-9 µm; otrusina je bijela.

Stručak visok 10-25 × 1-3 cm, bijel, ravan, vitak, u osnovi malo širi pri dnu stručka koji je ukrašen koncentričnim krugovima bradavica, ostaci općeg vela, u početku pun, a zatim šupalj dok ne postane cjevast. Široki, opnasti prsten, tipično obložen valovitim rubovima, bijel, ponekad žut, sa žućkastim nijansama na rubu. Volva bijela, lomljiva, brzo ostaju samo ostaci na zadebljanom dnu stručka. Repasti tip volve.

Meso je kompaktno u klobuku, vlaknastije u stučku, bijelo s nešto žućkaste nijanse ispod kože klobuka. Bez posebnih mirisa. Slatkog, ugodnog, vrlo laganog okusa.

Kemijske reakcije: U dodiru sa sumpornom kiselinom meso se oboji svijetlosmeđe, s fenolom postane vinskicrveno, dok s fenolanilinom najprije postane vinskicrveno pa ljubičasto.

Raste ljeti i u jesen (od svibnja do studenog), iako je jesenska gljiva, pod četinjačima i širokolisnim drvećem, posebno u planinskim šumama širokolisnih i crnogoričnih stabala ali i u mediteranskim staništima, posebno pod eukaliptusom s kiselim tlom. Raste na istim terenima kao i vrganji.

Jestivost i toksičnost: Otrovna, uzrokuje panterinski sindrom, kratka inkubacija, dva, tri sata nakon uzimanja.