Ključić Brdo: Održan prvi ovogodišnji izlet
Gljivarsko društvo “Kamilo Blagaić” organiziralo je ove godine svoj prvi izlet u Ključić Brdo 14. ožujka, pod vodstvom Božice Vodeničar.
Polazak je bio iz Zagreba u 9 sati s parkirališta iza Cibone. Zbog proglašenja pandemije koronavirusa, dosta ljudi nije došlo zbog straha od zaraze tako da je autobus popunilo 30-ak članova, uz zaštitne maske.
Uglavnom, osjetilo se da je ovaj izlet “drugačiji” od svih prethodnih, jer nikada se nije uzmicalo kad god su bila nevremena, od kiša pa do snijega. Sada se nešto uvuklo u ljude, putem medija i svjedočanstava diljem svijeta. No, ipak se nastojalo uživati u svakom pogledu kroz autobus sve do Velike Gorice, gdje se najprije posjetio Muzej Turopolje. Razveselio nas je svaki izloženi detalj jer ipak bili smo svi nafilani informacijama o koronavirusu kroz protekla dva i pol mjeseca. Posebnu pažnju svih izazvali su stari namještaji u Muzeju jer su se ljudi počeli prisjećati svojeg djetinjstva i mladosti, zatim stari krevet sa zipkicom, pločica s olovčicom i gumicom kojom su pisali naši djedovi i bake, zatim prekrasni ručno izrađeni stolnjaci i narodne nošnje. Pri izlasku ostavili smo pisani trag u Muzejskoj knjizi, a potom je uslijedilo zajedničko fotografiranje – jer svjesni smo bili činjenice da se stanje s koronavirusom može oduljiti pa neka nam bude za uspomenu.
Potom se brzinski otišlo na tržnicu pokraj stajališta autobusa, koja je unatoč “šizi” koja je naveliko zavladala, bila s nešto povrća, cvijeća i mesnih prerađevina, a posebnu pozornost pobudila je pokraj nje tek rasvjetala trešnja u prelijepoj bijeloj haljini, koja je uljepšala cijelu ulicu i to područje. Kao neka naznaka da unatoč svemu što se nadvilo nad ovaj svijet, postoji izlaz, svjetlost, čistoća, bjelina, koja će naposljetku pobijediti.
Nakon skromne kupnje, uputili smo se napokon na odredište – Ključić Brdo, gdje je na izletištu ostao dio ekipe, dok se preostali dio raspršio po okolnim šumama, u skupinama po dvoje-troje pa nadalje. Jedan dio je otišao u jarak, gdje se održavao paintball, a i gdje su se mogle gledati ovčice, divlje svinje, zajedno s kravama. Drugi dio uputio se prema brijegu, prema kapelici sv. Marka, kako bi došao s predsjednicom Društva Vesnom Dujlović na jezerce, gdje je bilo medvjeđeg luka. Kako su se neki članovi pridružili sa svojim automobilima, tako je uočena i jedna obitelj koja je povela svog sina. Tako da nam je bilo svima drago da je među nama i pokoje dijete.
Budući su se formirale spontano nekoliko skupina, pratila sam onu koja je htjela doći do jezera. Kao vučica samotnjakinja, pratila sam svoj instikt i ostala sama, ali s time da uvijek čujem glasove oko sebe. Nastojala sam sve brige ostaviti iza sebe i punim plućima uživati u svakom udisaju šumskog zraka, ispunjenog mirisom kopriva, kao i kupovima bijelih šumarica, žutih podbjela, plavih i bijelih ljubičica, ljubičasto-plavih plućnjaka.
Kad sam stigla do ceste, priključila sam se članicama, međutim toliko smo se zanijele u ljepotu prirode, od šuma do cvjetnjaka oko kuća, da smo slučajno na jednoj uzbrdici skrenuli udesno, umjesto nalijevo. Stigli smo skroz na drugu stranu, ali opet do potoka koji nam je bio smjernica, odnosno putokaz kako da se vratimo do jezera. Srećom, imali smo sposobne članice koje su se odmah snašle i povele grupu. Kako se kaže da ništa nije slučajno, vjerojatno je tako i moralo biti jer uživali smo u pogledima na prekrasne vikendaške kuće, kao i od domaćina budući su u dvorištima bili purani i kokoši, ali i u nečemu što nas je uskoro dočekalo kad smo se odlučili doći do jezera uz potok. Kako smo skrenuli, pored nas su naglo iz žbunja projurile tri prekrasne srne koje smo pogledom pratili idućih dvije minute, a naravno uspjeli smo ih i uhvatiti fotoaparatima. Uz potok pratili su nas zvončići, tratinčice, podbjeli, kao i sitno plavo cvijeće kojem ne znam imena. Kada smo napokon došli, odmah smo se primili branja medvjeđeg luka, kopriva i lišća mladog maslačka. Naravno, iza nas je još puno toga ostalo, jer svaki si je uzeo malo da razveseli ukućane.
Povratak na izletište je protekao po stazi i cesti kojom smo trebali doći do jezera, tako da naposljetku nismo ništa propustili. Ujedno, dopustile smo si nas par članica da malo sjednemo i odmorimo. Otvorile smo neke ozbiljne teme i iznijele svoja iskustva, ali gorak sadržaj koji smo imale kroz život neka ne ide u ovaj tekst, koji želimo da ostane kao nešto lijepo, čemu ćemo opet svi težiti. Jer priroda najbolje liječi i zato je potrebno izlaziti u prirodu, na svjež zrak.
Kako smo silazile, stale smo nakratko kod kapelice sv. Marka gdje smo mu se preporučili u molitvama, kraj koje su bili prekrasni vinogradi. U živom razgovoru, brzo smo se spustile do izletišta, ali pomalo odugovlačeći, kad smo se našli kod konjića i ovaca. Čak su nam i prišli pa smo ih mogli i izbliza vidjeti. Razveselili smo ih s par listova maslačka. Kad smo odlazili, pratili su nas u ogradi sve do njezina kraja. Ali, rekla sam sama sebi, vratit ću se opet kad god ću moći jer taj dan bio mi je važan. Napokon sam nakon dugo vremena nekuda izašla, a vrijeme je bilo prekrasno.
Uglavnom, na samom izletištu fotografirali smo okoliš i okućnicu, koju su gazde zaista uredili. Sve do zadnjeg momenta prije odlaska u 16 sati s Ključić Brda u Zagreb iskoristili smo da još malo vidimo divlje svinje, ovčice koje su meketale svojim glasićima. I da! Da ne zaboravim, uspjela sam pronaći prekrasan crveni peharček, gljivu koju sam se nadala pronaći, a koju uvijek ostavim da se posuši kako bih je stavila u uskrsni aranžman. Jedna, ali vrijedna i meni osobno na veliku radost.
Bio je ovo prvi ovogodišnji izlet, a dalje ne znamo što nas još čeka pa smo zato nastojali iskoristiti svaku sekundu, fotografirajući neke detalje, da i ostali koji nisu mogli ići na izlet mogu osjetiti barem mali dio atmosfere koji smo uživo doživjeli.
Tekst i fotografije: Klaudija Klanjčić
(skupna kod Muzeja: M. F.)
