Gljivarsko društvo Kamilo Blagaić

Prvi i još uvijek prisutni! Najstarije gljivarsko društvo u Hrvatskoj

Sovsko jezero: Održana druga Diljska gljivarijada

Objavljeno 23.09.2019. od Klaudija

Udruga građana “Put, istina i život” u suradnji s Udrugom gljivara “Donji Miholjac” organizirala je 21. rujna 2019. na Sovskom jezeru drugu Diljsku gljivarijadu.

Kako je objavljeno 23. rujna na pozeska-kronika.hr, u rubrici Aktualno/Zanimljivosti, ova gastronomsko-turistička manifestacija organizirana je sa ciljem spajanja korisnog i ugodnog boravka u prirodi te edukacije o gljivama i gljivarenju, a okupila je ljubitelje gljiva iz Požege, Slavonskog Broda, Đakova, Zagreba.

Također je objavljeno da se okupljenima kod šumarijske kuće u ime organizatora obratila Andrijana Plavi, predsjednica Udruge “Put, istina i život”, poželivši svima da se vrate iz šume s punim korpama gljiva. Potom je riječ preuzeo Zvonko Vuk, predsjednik Gljivarskog društva “Kamilo Blagaić”, koji je održao kratko predavanje o sigurnom ponašanju u šumi i pravilnom branju gljiva. Okupljeni su se tada u pratnji trojice lokalnih vodiča uputili u šumu u potragu za gljivama, gdje su se zadržali oko tri sata. Po povratku iz šume sve pronađene gljive postavljene su na jedan stol, a ulogu determinatora imao je Zvonko Vuk, aktualni predsjednik najstarijeg gljivarskog društva u Hrvatskoj, kojega su okupljeni često prekidali u njegovom izlaganju postavljajući pitanja i pokazujući istinski interes za gljive i gljivarenje. Naposljetku, kao što to obično bude na gljivarskim druženjima, kruna dana bio je zajednički ručak, ukusni i bogati gljivarski kotlić kojeg je priredila Udruga gljivara “Donji Miholjac” na čelu s predsjednikom Brankom Kezerleom.

– Sovsko jezero smješteno je na šumovitim sjevernim padinama Dilja. Naziva se i “Modrim okom Slavonije”, jer se nalazi u maloj, okrugloj, prirodnoj depresiji koja oblikom i tamnom modro-zelenom bojom podsjeća na oko – piše na Wikipediji.

Na www.priroda-psz.hr može se puno više pronaći o navedenom Jezeru pa tako i to da isto predstavlja jedinstveni primjerak prirodnog jezera u brdsko-brežuljkastom području kontinentalne Hrvatske. Smješteno je neposredno ispod glavnog bila – Mlakino Brdo sa 430 m i Jurje Brdo sa 471 m – na nadmorskoj visini od 430 m. Jezero je u maloj depresiji, a s istočne i sjeveroistočne strane okružuje ga šuma hrasta kitnjaka i običnog graba te šuma bukve u jarcima. Zapadne i južne strane su pašnjaci i oranice. Istočno od jezera je malo uzvišenje – Jezero Brdo s 380 m, a na vrhu kojega je piramida Vidikovac. Na sjeverozapadu ova udolina je otvorena te je nekada za vrijeme velikih voda višak jezerskih voda ovuda otjecao. Veličina jezera je oko 3600 m2, a maksimalna dubina je oko 8-10 m. Rubovi jezera obrasli su trskom i rogozom. Širina ovog pojasa oscilira od 3 pa mjestimično i do 7 metara, pa je zbog toga površina vodenog zrcala jezera svedena na polovicu. U samome jezeru je vrlo izdašan izvor, a to možemo primjetiti po jakim površinskim strujanjima na jugoistočnom dijelu jezera.

Na web stranici Javne ustanove za upravljanje zaštićenim područjem Požeško-slavonske županije također je objavljeno sljedeće: – Istočna i sjeverna obala jezera nešto je položenija i plića od južne i jugozapadne obale koje su strmije, na to ukazuje i vodena vegetacija običnog sita (Juncus effusus), vodene bokvice (Alisma plantago) i žute perunike (Iris pseudacorus), te zajednice ježinca i trave potočne pirevine (Sparganio-Glycerietum fluitans) koja prelazi u zajednicu trske i rogoza (Scripeto-Phragmitetum). Ovakvog postepenog prijelaza nema na strmoj obali Sovskog jezera gdje raste samo trska i rogoz. U dubljim dijelovima jezera vegetacije trske i rogoza naglo prestaje, a na nju se nadovezuje podvodno bilje zakorjenjeno na tlo zajednica rašćike i mrijesnjaka (Ceratophyllo-Potamogetum crispi). Njihovi vršci izbijaju na površinu vode, pa tu zamjećujemo mrijesnjak (Potamogetum crispi), raščiku (Ceratophyllum demersum), vodenog žabljaka (Ranunculus fluitans), mješinarku “mesožderka” (Urticularia vulgaris), žabogriza (Hydrocharis morsus-Numphetum) koja također pripada svezi mrijesnjača krocanj (Miriofillum spicatum), a lopoč (Nymphaea alba) i lokvanj (Nunphar lutea) nismo vidjeli. Po površini vode pliva slobodna vegetacija: obična leća (Lemna minor) i brazdasta leća (Lemna trisculca), te vodena paprat (Salvinia natans).

Ujedno, zbog relativno male površine Sovsko jezero ne može se tretirati kao ornitološki rezervat, ali ono je ekološki važno kao utočište manjeg broja ptica močvarica, koje se u njemu gnijezde. To su: trstenjak, liska, gnjurci, divlje patke. U jezeru ima gmazova i vodozemaca, kao što su žabe, barske kornjače i bjelouške. Od riba u jezeru živi samo karas. U jezeru ima dosta konjskih pijavica, jer se na njemu napaja i kaljužna stoka. Kvaliteta jezerske vode je donekle čista i zadovoljavajuća.

Također, za ljubitelje prirode, šuma i gljiva, zanimljiv je podatak koja stabla rastu oko Sovskog jezera. Objašnjeno je da su šume oko jezera dosta sječene i korištene, tako da uz šume sjemenjače ima i panjača.

– Dominira šumska zajednica hrasta kitnjaka i običnog graba, a raste na hrptu brda. Bukove šume (fagetum illyricum HT) rastu u dubokim jarcima sjeverne eksozicije već na nadmorskoj visini od 250 metara pa naviše. Visinska granica šume bukve je prema istraživanjima Šumarskog instituta za Dilj 410 m naviše. U bukovim zajednicama značajne su dvije subasocijacije-šuma bukve s lazarkinjom (Asperulo-fagetum) i šuma bukve s klokočom (Staphyleo-Fagetum). Od drveća ovdje dominira bukva, a još nalazimo trepetljiku (Ponulus tremula), kitnjak (Quercus petraea), obični grab (Carpinus betulus), mliječ (Acer pseudoplatanus). Od grmlja ovdje dolaze: lijeska (Crylus avellana), žestilj (Acer tataricum), crna bazga (Sambucus nigra), velelisna kurika (Evonimus latitofolia), klokoč (Staphylea pinnata) i dr. Od prizemnog rašća: veprina (Ruscus hypoglosum), mliječika (Euphorbia carniolica), šumski šaš (Carex sylvatica), jaglac (Primula vulgaris) i dr.

Također, gljivarima su važne i ove informacije: – Šuma hrasta kitnjaka i graba raste neposredno uz Sovsko jezero, a obogaćena je većim učešćem termofilnih vrsta i vrstama koje prodiru s jugoistoka iz šume sladuna i cera (Quercetum fraineto-cerris), a to ukazuje na povezanost ovih šuma s panonskom nizinom te pojavu stepnih flornih elemenata. Žestilj (Acer tataricum), biskupska kapica (Epimedium alpinum) su cirkopanonski florni elementi, dok je mala lazarkinja (Asperula taurina) stepski florni element. Od termofilnih vrsta ovdje su jače zastupljeni od drveća: hrast medunac(Quercus pubescens) i cer (Quercus cerris), brekinja (Sorbus torminalis), divlja trešnja (Prunus avium), divlja kruška (Pirus pyraster) te u sloju grmlja crni jasen (Fraxinus ornus), crna hudika (Viburnum lantana), drijen (Cornus mas), a u sloju prizemnog lašća modrovrapčje sjeme (Litrospermum purpureo-ceruleum), majčina dušica (Timus serpilum), dubačac (Teucrium hamaedris). Od elemenata šume hrasta kitnjaka i običnog graba ovdje dolazi od drveća kitnjak, klen, a od grmlja: lijeska, borovnica (Juniperus communis), kalina (Ligustrum vulgare), glog ((Crategus monogina), a od prizemnog rašća jaglac, crni grahor, kukurijek, uskolisna mlječika, kostrika, volujac, smudnjak, bročika.

Kako je naposljetku zaključeno, raznoliki sastav ovih šuma ukazuje na klimatsku pogodnost Sovskog jezera za korištenje za turističke izlete, a raznolikost biljnih vrsta šumske i močvarne vegetacije uz pejzažnu ljepotu imaju i edukativne vrijednosti, koje se mogu koristiti za naučne ekskurzije mladih biologa “škola u prirodi”.

Klaudija Klanjčić