Prošla događanja

Gljivarsko društvo “Kamilo Blagaić” organiziralo je stručni izlet u Gornju Bistru, na Pučeći kamen, pod vodstvom determinatora Jasenka Prpića. Iako se zbog vremenskih prilika, kiše i zahlađenja, odazvalo malo članova, za determinaciju na odredištu pronađeno je podosta gljiva.

Po izrazima njihovih lica na fotografijama zasigurno se može konstatirati da je izlet bio ugodan i da je svaki korak po šumi vrijedio truda.

Fotografije: sudionici izleta.

Edukativni centar i stalni izložbeni prostor „Bogatstvo svijeta gljiva“ otvoren je u veljači 2013. godine. Osnovali su ga Grad Zagreb, Turistička zajednica Grada Zagreba i Gljivarsko društvo Kamilo Blagaić, a centrom upravlja Javna ustanova – Maksimir.

Edukativni centar, između ostalog, posjetiteljima prezentira liofilizirane – žive gljive, što znači u njihovom izvornom obliku, veličini i boji, te prirodnom staništu, a sam prostor Edukativnog centra zamišljen je kao mjesto odvijanja različitih aktivnosti: organiziranje edukacija, stručno i znanstveno determiniranje i liofiliziranje prikupljenih gljiva, izlaganje stručno determiniranih eksponata, izdavanje stručnih publikacija i brošura čime se omogućuje građanima znanstveno proučavanje gljiva, sezonsko organiziranje radionica i izleta za djecu i odrasle radi prikupljanja gljiva za izložbene eksponate te razvijanje svijesti, osobito mladih, o odgovornosti za očuvanje okoliša i bioraznolikosti krajobraza.

Edukativni centar raspolaže prostorom od 300 m2 te uz vrijednu zbirku od 2.000 vrsta gljiva u prostoru do postava posjeduje odvojenu predavaonu/dvoranu sa kapacitetom od 40-ak sjedećih mjesta koja je na raspolaganju svim zainteresiranima za predavanja, stručne skupove ili radionice.

Svaki sakupljač, ljubitelj i poznavatelj gljiva može donijeti primjerak za koji smatra da je vrijedan, poseban ili rijedak te ga ostaviti u Edukativnom centru na stručnu determinaciju, zatim na liofiliziranje te stavljanje u izložbene vitrine uz natpis determinirane vrste i ime osobe koja ga je donijela.

Cijeli prostor Edukativnog centra povezan je informatičkom infrastrukturom s vrlo brzim WI-FI prijenosom dostupnim svim posjetiteljima. Tendencija nam je uspostaviti audio vodiče kako bi svaki posjetitelj dobio potrebne informacije, a opet mogao uživati i razgledavati postav intenzitetom i potrebama koji sam odabere.

Izvor: http://park-maksimir.hr/2019/07/21/edukativni-centar-bogatstvo-svijeta-gljiva/ (objavljeno 8.7.2020. – tekst sadrži i Cjenik 2020.)

Radno vrijeme Edukativnog centra “Bogatstvo svijeta gljiva” u Zagrebu, Trg bana Josipa Jelačića 3/2: ponedjeljkom i nedjeljom se ne radi; utorak i četvrtak od 13 do 19 sati; srijeda, petak i subota od 10 do 17 sati.

Naši članovi i članice, ako donesete primjerke gljiva, imate besplatan ulaz.

Popis gljiva na determinaciji 15. lipnja 2020. u prostorijama Gljivarskog društva “Kamilo Blagaić” u Tkalčićevoj:

Boletus reticulatus, erytrophus, calopus
Leccinum griseum, nigrenscens
Xerocomus subtomomentus, chrysenteron
Amanita spissa, gemata, rubenscens
Russula cyanoxantha, vesca, lepida, illota, foetens
Ambatrelus pescapre maglen , bjelkasta lisičica cantharellus cibarius.

Nakon što je prošao intenzivan rast gljiva od 24.5.2020. do 06.06.2020., uslijedilo je zatišje, ali su pronađene gore pobrojane vrste.

Kako amanita panterina nije nađena, razlike između nje i spisse pokazane su na slikama. Razlike panterina-spissa bile su istaknute u determinaciji.

Još su obrađeni: boletusi, leccinumi, xerocomusi, cantharelle, mliječnice i russule.

Tekst i fotografije: determinator gljiva Antun Kiš

Determinacija 30. svibnja 2020. na izletu u Kupinečkom Kraljevcu:

Clitopilus prunulus – jestiva brašnjača
Macrolepiota procera – sunčanica
amanita elijeva, gemata, spissa, rubenscens,
Boletus reticulatus, calopus, erytropus, kovara, podstavka, zlatača
cyanoxanta, bljuvara, cortinarius sp.
lactarius piperatus.

Posebno treba istaknuti nalazak: inocybe patouillardii – crvenkasta cjepača.

Na terenu je upoznata amanita spissa, gljiva koja je intenzivno rasla.

Vrganji pojedinačno, ali i zato što smo tražili nedaleko od gostionice, gdje je bilo puno berača.

OPIS RAZLIKA AMANITE SPISSE I AMANITE PANTERINE

Razlike između amanite spissa, excelsa, valida i amanite panterine:  rub klobuka spise je kladak, otrovne panterine je narebran, iscrtkan, osim možda kada je panterina nerazvijena. Koja spise je mat i prevladava sivo, panterina ima sjajnu boju i više smeđih nijansi. Ostaci ovoja u spise su piramidalne čehice i vuku na sivo, a panterine bijele krpice pravilnije raspoređene, ali to je samo statistički podatak, pojedini primjerci imaju značakno odstupanje od toga. Vjenčić spise narebran je, zaljepljen po stručku, a slobodan samo u donjem dijelu. Rub vjenčića je boje čeha klobuka. Panterina ima slobodan gladak vjenčić, večinom sav bijel. Stručak spise obojan je sivim ili smeđim točkicama, pravilno završava zadebljano poput repe, bez istaknutog prijelaza između dna stručka i stručka. Panterina ima većinom bijeli stručak. Osnovna razlika što panterina ima manžetu na dnu stručka iz koje izlazi stručak (nešto kao rub tenisice, ili zavrnuti rub čarape, štengica), a spissa ima ravnomjeran prijelaz od dna na stručak. Ako kiša opere ostatke ovoja panterine i ne vidimo stručak, posebno dno stručka, možemo je zamijeniti s nekom preslicom. Isto tako ako amanita nema vjenčić, ne znači da je odmah preslica, jer vjenčić može otpasti. Za jestivost i determinaciju amanite bitno je provjeriti sve detalje. Ako samo jedan nije zadovoljen, taj primjerak ne treba jesti, već ostaviti determinatorima da se time bave i fotografirati primjerak.

Amanita spissa – excelsa

Razlika Spisa ima piramidalne ostatke ovoja, excela krpaste. Rub klobuka je gladak kod obje. Miris spisse na repu. Crna rotkva. Excelsa nema taj miris. Miris se pojačava kuhanjem. Točkice na stručku spisse su sive, excelsa smeđe. Focht je naveo da na početku sezone raste bolja excelsa, a kasnije ljeti spissa. Mislim da razlika u okusu dolazi od toga što su na početku sezone manje temperature, i gljive su bolje očuvane. Slično je i s prosenjakom „ljetni“ koji brzo izraste, povuče lišće i grančice u sebe, ima lošiji okus nego jesenski koji ima pravilniji klobuk. I raste sporije. Primijetio sam to i za maglen. Kod amanita najopasnije su zelena pupavka – amanita phaloides i njene rođakinje: bijela pupavka – amanita verna i amanita virosa – smrdljiva pupavka. Posebno je opasno zamijeniti malu pupavke sa šampinjonom ili s turkinjom. Isto tako zelena pupavka kada ostari izgubi zelenu boju klobuka i ostaju smeđe tamne nijanse s istaknutim središtem. Ostatak ovoja na dnu stručka se isuši i sliči zadebljanju. Možda je to uzrok zamjeni zelene pupavke sa sunčanicom. Sunčanici isto tako kiša može oprati karakteristične čehe.

Tekst i fotografije: determinator gljiva Antun Kiš

Fotografije determinatora gljiva i bivšeg predsjednika Gljivarskog društva “Kamilo Blagaić” (2018-2020) – Zvonka Vuka, ing. el., kao uspomena na Blagijadu 2020.

Fotografije determinatora gljiva i bivšeg predsjednika Gljivarskog društva “Kamilo Blagaić” (2018-2020) – Zvonka Vuka, ing. el., kao uspomena na svečano otvorenje proširenog postava Muzeja gljiva 19. lipnja 2020. u samom centru Zagreba.

Budući se gljive većinom pronalaze u šumama, ovaj puta donosimo tekst objavljen na www.hrsume.hr, o otrovnim šumskim plodovima, s kojima se gljivari/ce susreću tijekom godine.

Kako je objavljeno na stranici Hrvatskih šuma, nije rijetkost da se ljudi otruju slučajno, zamijenivši otrovne šumske plodove za jestive, npr. mrazovac za medvjeđi luk.

“Šumski plodovi uključuju bobice, koštunice, jezgričaste plodove i sočne skupne plodove. Sve ih zajedno karakterizira više ili manje sočni, mesnati ovoj koji mami životinje i ljude jer djeluje jestivo. Neki od takvih plodova su vrlo ukusni i hranjivi, ali postoji i veliki broj biljnih vrsta čiji sočni plodovi nisu jestivi, već su, štoviše, smrtno otrovni.

Otrovne biljke su one koje u sebi sadrže materije što u malim količinama djeluju štetno. Mnoge biljke označene kao otrovne često služe u medicini kao ljekovite biljke (izuzimajući gljive). Trovanje ljekovitim biljkama kod nas je rijetka pojava, no kada se spomene mogućnost trovanja biljkama, oprez je opravdan i koristan. Za svrhovito liječenje kod trovanja biljkama vrlo je korisno znati kakvom je biljkom osoba otrovana. I u tome postoje neke teškoće: obično bolesnik biljku ne donese sa sobom, a opis i prepoznavanje po slikama vrlo su nepouzdani. Potrebno je prikupiti što više podataka o njezinu izgledu i izgledu njezinih dijelova, o staništu i o tome koji je dio biljke pojeden (lišće, plod, korijen). Baš se zato traži informacija o staništu biljke koja je izazvala trovanje. Dok otrovna biljka kužnjak (Datura stramonium) prati naselja, otrovno velebilje (Atropa belladonna) nikada “ne silazi u gradove i naselja” jer se javlja jedino kao šumska biljka, na krčevinama bukovih šuma, uz panjeve zbog truleži i na obližnjim šumskim proplancima. Većina tipova šuma udomljuje velik broj biljnih vrsta. Najbogatije su bjelogorične šume. Broj, vrsta i gustoća naseljenosti snažno zavise o građi šume, a bogati su i rubovi šuma. Oni su spona šume i polja. Značajnije otrovno bilje po šumama čine: kukurijek, bljušt, đurđica, bljuštac, likovac, velebilje i rosopas. Bunika (Hyoscyamus niger) je biljka naselja i zanemarenih staništa oko njih, ali je možemo naći i na obrađivanom zemljištu, uz biljku kužnjak. Uglavnom na napustinama, uz kužnjak i buniku, nalazimo i ove otrovne biljke: veliku kukutu, razne vrste divizme, sapuniku, vratić, rosopas, crnu pomoćnicu i biljku pomoćnicu “paskvicu”. Napustine su životni prostori sa svim kemijskim i fizikalnim uvjetima okoliša koji djeluju na život. To su inače površine poput seoskih trgova, putova, hrpa kamenja i sličnih suhih mjesta prekrivenih rijetkim raslinjem. Pašnjaci u zabačenim predjelima, ako ih se prestane kositi, često se razvijaju u suprotnom smjeru, uskoro ih obraste grmlje, a često ih se i pošumi. U oba slučaja nestaje njihova posebna flora. Na neobrađenom zemljištu i pašnjacima raste otrovni mrazovac koji to stanište često dijeli s otrovnom biljkom čemerikom. Suhe, negnojene livade staništa su za velik broj biljnih vrsta, koje ne mogu prijeći u druge životne prostore. Takve suhe livade ubrajaju se u najšarenije i biološki najzanimljivije prostore. Na sunčanim mjestima, na kamenjaru, stijenama i pijesku obično je otrovan hrđavosmeđi i vunenasti naprstak, razne vrste divizme, pelin, pa i razne vrste mlječike. Na livadama i neobrađenim zemljištima možemo naći: preslicu, razne vrste jaglaca, biljku vučju stopu i zečji trn, razne vrste mlječike, bijelu čemeriku, razne vrste žabnjaka i mrazovac. Kulture loze i okopavine bili su životni prostori s bogatim biljnim i životinjskim svijetom dok se oranice i vinogradi nisu obrađivali suvremenim ratarskim načinima. Po vrtovima i oranicama, općenito na obrađenom zemljištu, naići ćemo na kukolj, ljulj, raženu glavicu, dimnjaču, kukavičicu i maćuhicu, razne vrste preslice,gorocvijet…

Područja na često močvarnom, tresetnom tlu, bogatom organskim tvarima od raspadnutih dijelova biljaka, obiluju vrijednim raslinjem. To su tipovi cretova i močvarnih livada te staništa brojnih biljnih vrsta. Inače su to krajolici od vrijednosti za odmor i razonodu. Na kiselim livadama koje sadrže malo vapna, te močvarama i sličnim zemljištima obitavaju i otrovne biljke: razne vrste žabnjaka, močvarna preslica, cecelj, dvije vrste kiselice, sapunika, gavez, pomoćnica, vučja stopa i vučja jabučica. Općenito su naše najotrovije biljke: kužnjak, velebilje i bunika.

Što je otrovno, a što nije?

Najotrovnije su bobe likovca, habulice, velebilja i bljušca. Otrovne su one biljke koje sadrže plodove slične nekim jestivim plodovima sjajne crvene boje, kao plodovi: likovca, pasjeg grožđa, đurđice, kozlaca, paskvice, bljušta. Smrtno su otrovne tamne bobe velebilja, petrovog krsta, habulice, pomoćnice… Većina takvih boba ima odbojan i oštar okus, osim boba velebilja, kozlaca i bljušta. Neke su bobe otrovne u nezrelom stanju, a jestive su ili manje otrovne u zrelom (npr. bobe žutike, bazge, pomoćnice). Neke imaju samo otrovne sjemenke (tisa, sremza, crvena bazga), pa su jednim dijelom jestive. Neke su otrovne u sirovom stanju, a prokuhane su jestive, jer im se toksične tvari razaraju kod povišene temperature (crna bazga, jarebika, šibikovina). Običan grah pojeden u sirovom stanju također može uzrokovati teža trovanja. Otrovne su i bobe tetivike, šparoge, bljušta, veprine, bijele imele te božikovine. Inače su mladi izdanci šparoge, bljušta i veprine poznati kao jestivi. Koštice lovorvišnje otrovne su. Otrovni su i plodovi bršljana, kurike, biserka, tise i kaline po parkovima i okućnicama. Bazga ima otrovno lišće. Bobice su otrovne ako se troše u većoj količini dok su sirove. Neškodljive su prerađevine od bobica bazge.

Znaci trovanja biljkama

Trovanje svakom biljkom ima karakteristične, specifične simptome, koji se ne javljaju kod ostalih biljaka. Kod većine trovanja javljaju se mučnina, povraćanje i proljevi. Bez obzira na različite biljke i otrove, reakcije organizma u početku su iste, s poremećajem u probavnom traktu i popratnim bolovima u želucu. Tek nakon prvih bolova pojavit će se simptomi, opisom svojstveni za pojedine vrste otrova. Otrovi, naravno, ne pogađaju uvijek iste organe, a truju i napadnu srce, probavni trakt, bubrege, dišni sustav ili centralni nervni sustav. Nastupit će glavobolja ili povišena temperatura, halucinacije, crvenilo lica, zujanje u ušima, priviđenja, osjećanje velike žeđi, osjećanje vreline u ustima s pojačanim lučenjem pljuvačke i oštećenje vida. Kod trovanja kužnjakom, velebiljem, bunikom, jedićem, čemerikom, velikom kukutom, likovcem i đurđicom ili pomoćnicom početak trovanja je nagao. Kod mrazovca opći znaci trovanja sporije nastupaju, a kod trovanja biljkom kozja krv ili orlovi nokti i biljkom kozlac teži slučajevi trovanja su izuzetni. Da su slučajevi trovanja teži, zaključujemo po poremećajima disanja i radu srca. Trovanje, naravno, može završiti i smrću. Zanimljivo je koji vremenski raspon prođe od jela do prvih znakova trovanja. Kod različitih biljaka otrovi počinju različito djelovati, neki prije, a neki kasnije. Najbrže je otrovanje biljkom jedić (Aconitum napellus), jer već nakon pet do deset minuta počinju nagli znakovi djelovanja. Za pola do jedan sat djeluje otrov ostalih biljaka, osim mrazovca kod kojega prođe i dva do pet sati do pojave općih znakova otrovanja. Pružena pomoć u identifikaciji biljke od velike je važnosti.

Prva pomoć kod trovanja biljkama: isprva se preporuča ne gubiti vrijeme analizom o kojoj se biljci radi, već odmah izazvati povraćanje, olakšati ga pijenjem jedne do dvije čaše mlake, jako zasoljene vode ako to čine odrasle osobe. Ishod slučaja najviše ovisi o poduzetim mjerama, što prije treba spriječiti upijanje otrova. Otrovanom se nakon povraćanja daje mnogo tekućine, a taj se način ne primjenjuje kod osoba koje su u grčevima ili bez svijesti. Dalji je korak ispiranje želuca, što se obavlja u zdravstvenoj ustanovi.

Osim izazivanja povraćanja i ispiranja želuca, kod trovanja svim vrstama otrovnih biljaka pomoć su i sredstva za čišćenje ako se ne pojave proljevi. U obzir dolaze i ricinus, gorka sol, prašak bijele gline, topli napitci, hladni oblozi na glavu, ležanje, ugrijavanje tijela i odmor. Ostala i sigurna pomoć bit će pružena u zdravstvenoj ustanovi jer otrovi u organizmu mogu ostaviti različite posljedice. Trovanja su najčešća kod djece, uglavnom zbog privlačnih žarkocrvenih ili crnih boja plodova.

Ponovimo još jednom najotrovnije biljke u šumama Hrvatske:

Mrazovac je višegodišnja zeljasta biljka sa dugovječnom bijelom krtolom iz koje u proljeće izbija krupno lišće visoko 15-20 cm. Krajem ljeta i početkom jeseni javljaju se krupni ružičasti cvjetovi sa šest dugih latica na dugim drškama. Zrelo sjeme je tamno smeđe, gotovo crne boje, sitno, vrlo tvrdo, grube površine, pri dnu ima malo bradavičasto zadebljanje. Unutrašnjost je sivkasta i rožnata. Sjeme mrazovca je otrovno. Mrazovac raste po vlažnijim brdsko planinskim livadama i pašnjacima. Sadrži otrov kolhicin koji sprječava dijeljenje stanica. Liječenje mora biti pod stalnim nadzorom liječnika.

Tisa je crnogorična vrsta koja kod nas raste samonikla, pojedinačno ili u skupinama, po crnogoričnim i bukovim planinskim šumama, ali je zbog lijepa rasta i tamnozelenih iglica cijenjeno parkovno drvo koje dobro uspijeva u gradskim uvjetima. U osušenim sjemenkama tise ima blizu 1 %, a u listovima i do 1,7 % otrovnog alkaloida taksina koji djeluje smrtonosno. Neotrovan je jedino arilus, vanjski dio crvene bobice (sjemeni ovoj). Ptice se rado hrane crvenim sjemenim ovojima koji su sočni, sluzavi i slatki. Mogu ih jesti i ljudi, ali treba paziti da se ne proguta otrovna i gorka sjemenka.

Bršljan je višegodišnja drvenasta zimzelena biljka, koja se penje uz drveće, kamenje, zidove i druge različite podloge, za koje se pričvršćuje naknadno razvijenim (adventivnim) korijenima, koji ne uzimaju hranu od živog stabla već im ono služi kao oslonac stabljike. Svi dijelovi bršljana su gorkog okusa i otrovni.

Bljušt je vrlo raširena povijuša koju susrećemo po šumama, poljima i vlažnim mjestima. Često se penje i ovija uz bukve i drugo drveće, uz razno grmlje i živice. Trajna je biljka penjačica s jestivim, mladim, tankim izdancima i stabljikama. Međutim, plodovi su otrovni, crvene boje, okrugla oblika i promjera do 1 cm, dozrijevaju od svibnja do kolovoza.

Đurđica raste u svjetlijim listopadnim i miješanim šumama, u šikarama i na krčevinama a često se sadi u vrtovima kao ukrasna biljka. Crveni plodovi đurđica sazrijevaju u rujnu i susreću se razmjerno rijetko. Kuglasti su, promjera oko 8 mm, a sadrže narančasto meso i 2-6 kuglastih sjemenki. Bobice su vrlo otrovne, kao i ostali dijelovi biljke jer sadrže heterozide koji djeluju na rad srca.

Velebilje je vrlo rasprostranjena biljka u našim brdskim i planinskim predjelima. Biljka se raspoznaje po obliku i rasporedu listova – u svakom pršljenu grane nalaze se po dva jajolika lista, jedan mali, a drugi veliki. Cvjetovi su pojedinačni i nalaze se u pazuhu listova, a cvate tijekom cijelog ljeta, a plodovi su vrlo lijepe, kao višnja krupne bobice. Bobica je višesjemena, sočna kiselkasto-slatka, ukusna,ali vrlo otrovna, veličine višnje; ima tamnoljubičast sok. S donje je strane bobica obložena zelenom petozubom čašicom. Sjemenke su okruglaste, tamne i sitne.

Imela je zimzeleni, 0,5-1 m visoki grm koji kao poluparazit raste u krošnjama drveća i može parazitirati na krošnjama više od 50 različitih vrsta crnogoričnog i listopadnog drveća. Neprave bobe su kuglaste, 6-9 mm u promjeru, sočne, bijele ili žućkasto bijele boje koje dozrijevaju od studenog do siječnja. Sadrže jednu zelenkastu sjemenku obavijenu sluzavom i ljepljivom masom i otrovne su. Otrovna tvar je alkaloid viskotoksin koji djeluje nadražujuće na sluznice ali se ne resorbira u probavnom traktu. Stupanj otrovnosti plodova ovisi o vrsti drva na kojem imela parazitira.

Trajna zeljasta biljka koja u gornjem dijelu nosi obično po 4 velika, eliptična, unakrst položena lista. Plod je jedna okruglasta ili jajasta sivkastoplava, sjajna i sočna boba promjera 10-15 mm, koja dozrijeva u srpnju ili kolovozu, na vrhu izmedu 4 uska, šiljasta listića. Veoma je otrovan, neugodnog, bljutavo slatkastog okusa, a već dvije ili tri pojedene bobice mogu izazvati ozbiljna trovanja.”

Izvor: https://www.hrsume.hr/index.php/hr/75-news/latest-news/1092-oprez-u-sumi-rastu-i-otrovni-sumski-plodovi